Uskoro u Tokiju počinju Olimpijske igre, a mi smo naše u Podružnici otvorili 
.
Zagrijavanje smo odrađivali cijelo popodne poznatom rečenicom: “Teta kad ćemo početi?”, a završili s još poznatijom: “Teta kad ćemo opet?”
Počeli smo organizirano, najprije natjecanja mlađih, pa starijih, ali vrlo brzo smo se isprepleli pa su se natjecali istovremeno i jedni i drugi i tete. Navijali smo svi za sve, preskočili proglasiti pobjednike, tako da smo na kraju neplanirano svi bili pobjednici jer smo večer iskoristili na najbolji način!
Divota je gledati djecu kako ispucavaju energiju na trčanje, skakanje, plesanje… Uopće ni nagrade nisu tražili, kao da razumiju da je proces važniji od toga
.
Bravo djeco, bravo tete 
