dalmacijanews.hr – dobitnica hrvatskog Oscara

15. 05. 2022.

Povratak na naslovnicu

Djevojka koja je svoj ožiljak uobličila u dramski tekst i za njega dobila hrvatskog Oscara: “Imala sam osjećaj da ljudi misle da smo vanzemaljci…”

Dvadesetosmogodišnjakinja koja je svojom jednostavnošću i nevjerojatnom energijom za rad postala inspiracija, od lipnja prošle godine u stalnom je sastavu splitskog HNK.

Nema osobe bez ožiljaka. Svatko od nas ima nekakav ožiljak. Vidljiv ili nevidljiv. I iza svakog ožiljka stoji priča. Ponekad bolna, ponekad smiješna. Ponekad puna srama, a ponekad puna ponosa. Život nam je obilježen nekom od tih priča, dok se nekih više i ne prisjećamo. Ali svaki ožiljak vidljiv je podsjetnik rana koje su nam nanesene.

Ne možeš živjeti život, a ne biti ranjen. To dolazi u paketu. Ali ima nešto kod ožiljaka što ljude čini više ljudima. Mi smo ponekad sumnjičavi kada vidimo ljude koji, onako na prvi pogled, djeluju – savršeno. Djeca bez oderanih koljena, starije osobe bez bora – kao da izazivaju barem blagu nevjericu.
Ana Marija Veselčić svoj je ožiljak zaradila sa svega šest godina kada je iz obiteljskog doma morala u Dom za nezbrinutu djecu “Sveta Ana“ u Vinkovcima, ali tko danas nema neki svoj križ. Tko to nema životnih trenutaka koje bi najradije zatomili u povijest. Svoj je ožiljak uobličila u dramski tekst i za njega dobila hrvatskog glumačkog Oscara.

– Nisam ja imala teže djetinjstvo od drugih. Zapravo i ne mislim da su ljudske priče teže jedna od druge, ne može se to mjeriti u broju kilograma ili u litrama suza. Razvod roditelja na neko dijete može utjecati na neko dijete u pozitivnom smjeru – samouvjereno će ova dvadesetosmogodišnjakinja koja je svojom jednostavnošću i nevjerojatnom energijom za rad postala inspiracija.

Od lipnja prošle godine u stalnom je sastavu splitskog HNK. Da našu civilizaciju ne pokreću fosilna goriva nego žene, najoriginalnija je vodilja priče o djevojci iz Vinkovaca koja je na glumačku akademiju potegnula sve do Splita, a kako bi radila ono što voli, što je zavoljela od prvih koraka i izrečenih slova.

– Često sam se igrala reklama u dvorištu. Imali smo nekakve teniske lopte za psa, još kad sam bila doma, i deterdžent Likvi. Ja sam dokazivala kako on čisti super jer bi loptice močila u deterdžent i vodu. Zapravo mi je bila čarolija kad nešto s televizije vidim doma, nekakav proizvod… Tako nekako je sve krenulo iako mi do kraja srednje škole nije palo na pamet da bi mogla otići na prijemni ispit – kaže.

Jer do kraja te srednje škole ništa nije ni slutilo kako će medicinska sestra zaželjeti biti političarka, dijete, kukac, spremačica ili još kojekakvih čudnih zanimanja koje se na glumačkim daskama mogu utjeloviti.

– Medicina je bila bakin savjet. Uvijek bi mi govorila da ako idem u gimnaziju pa studiram nešto što ne bi radila, onda da je bolje da krenem u medicinu jer kad završim zanat onda imam barem nešto. Čak je i dosta medicinskih sestara u obitelji pa je to bio logičan slijed. Govorili su mi tada i da kad završim, ako ovdje ne bude posla za mene, mogu ići u Njemačku prati babe – smije se.

Roditelji je, ne libi se reći, nisu bili sposobno odgojiti, ali zbog toga je čak i sretna.

– Pa… Nitko mi ne bi dopustio odlazak na akademiju na drugi kraj države, a ni dao novac za to. Vjerojatno ni ja svom djetetu ne bih to dopustila jednog dana. Vidite onda da sam imala sreću. Tko zna i bismo li mi danas razgovarali da se život nije tako posložio – priča Ana Marija.

Diplomski rad “Domaši”, u kojem govori o godinama do punoljetnosti, tako se pretvorio u predstavu u kojoj se ona potpuno ogolila i opisala kako je otrgnuta iz obitelji. I to nakon što je s trnovite staze skrenula na pješčanu plažu, poslije osamnaestog rođendana, konobarenja i prvog zarađenog novca, iznajmljivanja stana, a onda i zaposlenja – prvo u Gradskom kazalištu lutaka, a sada, već je napisano, u Hrvatskom narodnom kazalištu.

– Ma jednostavno sam bila iziritirana pitanjima kako je to nama u domu. Imala sam zapravo osjećaj da ljudi oko mene misle da smo mi tamo nekakvi vanzemaljci koji žive drugačijim načinom životom, valjda da dišemo drugačiji kemijski sastav zraka. Ne razumijem… – i danas kao da joj izaziva ljutnju.

– Ako imaš u obitelji dvoje ili troje djece onda je show, a sad zamisli kad ih je šezdeset. Sva ta djeca su i jednako zločesta i jednako dobra. Kako sam to iskustvo imala i odrasla s time da je to normalno, bila sam ljuta na ta mišljenja da to nije normalno.

Splitski mentalitet zato joj je sjeo, u glavu će, “ko budali pleska”…

– U Domu je sve zatvoreno, štufano. Država u državi, svaki dan kao da si na sjednici Gradskog vijeća. I ja sam se naučila živjeti s tim sustavom, ali u Splitu s ljudima odmah znaš na čemu si. I to mi odgovara. Volim to – priznaje glavna glumica još jedne priče ponedjeljkom.

Glumačkih uzora ima cijeli popis, ali u prvi mah sjetila se Nine Violić.

– Kad je gledam u zrelim godinama, poistovjetim se s njom. Mogu sebe vidjeti tu i nema više onog straha kao što će biti kad dobijem bore…

Godinama prije bora jedino je dobila sve što se od nagrada osvojiti moglo. U stanu nema mjesta za sva priznanja, najviše ona zbog najbolje ženske uloge, a osim za najbolji dramski tekst “Domaša”, nagradu hrvatskog glumišta osvojila je za izuzetno ostvarenje umjetnika do 28 godina, i to za ulogu Eve u predstavi “Zbunjoza”.

Jedna po jedna, iz dana u dan, odavno su već nadjačale onaj uteg problema s početka priče.

Zato je danas sretna. Sretna što živi ono što je nekad sanjala. Zamišljala je baš ovo – posao u kojem uživa, i koji ju ispunjava.

Od početka akademske godine asistentica je na Umjetničkoj akademiji.

– Ne znam koliko studentima mogu dati, iako puno radim, ali nemam ono dvadeset godina iskustva… Lakše je biti s ove strane asistenta, ne moraš se znojiti. To mi je vježba da budem strpljiva, često nisam u poslu i sve bih odmah… studentima treba vremena i prostora da se razviju i da nešto nauče.

Ono što ona sigurno neće zadugo je naučiti voziti. Trebala je, ali nije. Odugovlači vozački ispit već dugo, ali sada barem ima dobar razlog – visoke cijene goriva.

https://www.dalmacijanews.hr/clanak/8hdg-djevojka-koja-je-svoj-oziljak-uoblicila-u-dramski-tekst-i-za-njega-dobila-hrvatskog-oscara#/clanak/8hdg-djevojka-koja-je-svoj-oziljak-uoblicila-u-dramski-tekst-i-za-njega-dobila-hrvatskog-oscara

dalmacijadanas.hr – BRAVO, MILJENKO I DRAGO!

dalmacijadanas.hr – BRAVO, MILJENKO I DRAGO!

Dva rekreativna biciklista, Miljenko Mrkonjić i Drago Jukić prevalili su u 17 dana put od Frankfurta do Santiaga de Compostele, preko 2300 km s jednim ciljem – prikupljanje donacija za renovaciju igrališta za djecu koja žive u Centru za pružanje usluga u zajednici...

jutarnji.hr – Dobrobit projekata EU na kvalitetu života…

jutarnji.hr – Dobrobit projekata EU na kvalitetu života…

Iza prepoznatljive ograde duginih boja već desetljećima o djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi na splitskom se području brine Dječji dom Maestral, danas pod novim imenom - Centar za pružanje usluga u zajednici Maestral. Osim smještaja djece, pruža i usluge...

dalmacijanews.hr-Anđela uselila u “Četiri palme”…

dalmacijanews.hr-Anđela uselila u “Četiri palme”…

Anđela je hrabra, odlučna i nepokolebljiva iako je imala teško djetinjstvo. Skoro će postati odgojiteljica u vrtiću, a prije koji dan uselila je u "Četiri palme"... Kada čovjek živi dobrim životom, u dobrom braku, s vremenom, tu dobrotu počne shvaćati - zdravo za...